Nevidljivi čuvar
Mi danas gotovo da nismo ni kadri da kažemo šta je tačno mentalno zdravlje. Svako je i pomalo zdrav. I pomalo to nije. Zavisi odakle ga posmatramo.
Kada pokušam da zamislim neku osobu koja bi se prijavila da čita pisma nekog terapeuta, ponajpre mi pada na pamet da je to osoba koja iz nekih ličnih razloga ne kreće na psihoterapijska čeprkanja, već se tako, meze-sistemom, časti s raznih lokacija nekom prihvatljivom količinom informacija o emocijama i tim stvarima.
Istina je da i sama mislim da su društvene mreže i uopšte ovaj internetski novi psiho-talas dosta korisna stvar. Ponekad je je i jedno jedino obično pitanje dovoljno da se debelo zamislimo i nad sobom i nad nekim svojim odlukama ili koracima. A kamoli nešto više
Kao što moderni roditelji vole da se bave decom kao nekim uspešnim projektima ili svojim domovima, tako se, na neki sličan, pasioniran način, bave svojom dušom. Sređuju, uređuju, preslažu, cickaju. Nema ništa da fali.
Negde sam pročitala da se u industriji mentalnog zdravlja trenutno vrti neka vrtoglava cifra. Basnoslovna. Rekao bi čovek da nikada nismo bili mentalno zdraviji - kada je već u tome toliko ljudi, toliko para, toliko svega.
Avaj. Kad bi to bilo tako jednostavno.
Mi, danas. gotovo da nismo ni kadri da kažemo šta je tačno mentalno zdravlje.
Svako je i pomalo zdrav. I pomalo to nije. Zavisi odakle ga posmatramo.
Osim toga, ne smemo o tome puno ni da pričamo da nam se ne uvrede ovi koji nisu baš nešto puno zdravi, jer danas je doba opšte korektnosti. Nema zdrav - bolestan, moliću. To su prevaziđene kategorije.
Sad smo svi zdravi, osim ovih što rade na tome. Ali, razumete. Nema izdvajanja.
Zbog toga je pisanje na tu temu, u stvari, rizična rabota.
Dok pričaš, ko te pita, pas laje - vetar nosi.
Ali ako napišeš, to je crno na belo dokaz o tome šta si, koliko si i dokle je to sve trajalo.
Osim toga, psihologija je mlada nauka, ne bi me čudilo da ja u četvrtak nešto napišem, a u sledeći utorak izbace istraživanje gde se sada taj pristup nikako ne preporučuje, kao ni moji tekstovi, a još malo moj način rada.
Razumete.
Zbog toga i još ponečeg, odlučujem se da pišem neki tako običan dnevnik, o običnim dnevnim stvarima, jer svakodnevnica je nemilosrdna. Ne ostavlja prostor za uvređene, posebne, naočite ili specijalne. Koliko god imali osećaj da smo posebni, niz potpuno trivijalnih, ali nužnih aktivnosti prožima dan gotovo svakog zemljanina, uz diskretne nijanse koje ni ne primećuju svi.
Ritam svakodnevice nas sve povezuje.
On je, možda najkonkretniji znak "normalnosti".
Svako ispadanje iz tog ritma, na kraći ili na duži rok, obeležava čoveka. Narušava mir, oštećuje telesno zdravlje. Počev od njegovih prvih dana po rođenju, ritam i rituali su ono što čuva razvoj i umiruje nervni sistem. Svako ko je ikada imao neuobročenu bebu, zna o čemu govorim. Kada se neko razboli, bolnički uslovi, između ostalog, vraćaju čoveka na fabrička podešavanja. U ritam. Red.
Ritam je nevidljivi čuvar našeg mentalnog i fizičkog zdravlja, to bi vam rekla i vaša baba, ako već nije. A ako to nije rekla na vreme, a nekim čudom dođete do mene, to jeste jedna od prvih stvari koje ću vam reći.
Dovedite se u red.
Spavajte redovno i jedite kod kuće. Potrudite se da radite neke vežbe i klonite se alkohola i droga. Vodite računa s kim se družite, koga dovodite kući, šta čitate i kakve filmove gledate. Imajte meru. Upravljajte tim procesom.
Ako se ne osećate dobro par dana, resetujte raspored.
Posetite ljude koje volite i koji vole vas. Grlite se i izvinite se nekome ako je potrebno. I pišite dnevnik. Ovako kao ja.
Niko ne traži umetnička dela.
Traže se žive reči od običnih, malih ljudi koje nam posle zveckaju po džepovima, ako su nam zaiskrile tako da se ne daju baš lako zaboraviti.
A te reči neretko mogu biti i naše - upućene nama samima.
Hajde, razmislite sada malo o ovome. I ne žurite. Upamtite, žurba je kradljivac životne radosti.
Do skorog čitanja, ostajte zdravo.
Tamara