Dok se svet ne popravi
Da li i vi podvaljujete svetu sliku o sebi? Pravite li se da ste bezbržni? Odmorni? Da vas ne pogađaju stvari koje vas pogađaju? Imate li s kim da podelite sebe?
I sama sam ovih dana veoma zabrinuta.
Zatičem da me svašta mori. Od malih, sitnih kamenčića koje žuljaju u obući, pa do onako korektnih tereta čiju zapreminu ne mogu ni da procenim.
Odmaknem se ponekad od svog odraza u ogledalu i pokušavam da sagledam koliko je veliki taj teret koji osećam, a onda se iznenadim kad shvatim da se u odrazu ne vidi ništa. Ni ja ne vidim.
U stvari delujem spolja sasvim okej.
Toga se često setim kada počne seansa, a ja na monitoru vidim prelepe oči, divne osmehe, lokne, otvorene dlanove, jasne rečenice.
Teret s kojim ljudi dolaze je nevidljiv, ali ništa manje lakši zbog toga.
I uvek se iznova prenem, kakvi smo svi danas talentovani pretvarači.
Kobajagi srećni. Kobajagi celi. Kobajagi svoji.
Naravno, digitalna realnost nam u tome svesrdno pomaže.
I čini mi se da nema kategorije društva koja time nije okrznuta.
Taj bič udara na sve. Ni bebe nisu pošteđene, ni ljudi koji su u fazama umiranja, ni ljudi u „kao“ zrelijim fazama života.
Slika o sebi nam je važnija od one žive, prave tinkture nas koju osećamo u svojim grudima.
Sliku o sebi određuju različiti faktori, to je složen sistem s puno dimenzija, ali ih ugrubo razvrstavamo na spoljne i na unutrašnje faktore i nalazimo jednu zanimljivost, a to je, da što je fragilnija slika o nama u nama samima (naš doživljaj sebe), to nam je važnije da ga ojačamo spoljašnjom slikom o sebi.
Za to imamo različite alate, oni mogu biti i jako dobri – kao, na primer, usavršavanje u nekom sportu ili veštini, angažovanje u volonterskim aktivnostima itd, ali mogu biti i dosta „instant“, ako što profil na društvenim mrežama brižljivo vođen, gde se meri svaki lajk, follow, a naročito odlazak ili blokiranje.
U tom komplikovanom procesu, ne ostaje puno mesta da razmišljamo o tome kako se tačno osećamo i šta s tim da radimo, a ponajmanje odvajamo vreme da naučimo kako s tim da se nosimo. Slika o sebi u spoljašnjem svetu zahtevno od nas traži da neprestano vrtimo pedale i repariramo je iznova i iznova (posto stalno malo splasne, kao traljavo umućen šlag za kolače).
Ljudi čak ponosito kažu: „Ja kad sam najgore, to niko ne vidi, ja to nosim sam i niko ne zna kako mi je stvarno, takav sam ja.“
Skrivanje ranjivosti je put suprotan od autentičnog osećanja sopstva.
Kada nismo autentični, s nama niko ne može da se poveže. Kako da se poveže neko s nečim što nismo mi, već projekat o nama. Lepi, upeglani projekat kome nikad ništa ne fali, makar mu padale ćuskije na glavu.
Valjalo bi da se nešto promeni u ovom našem društvu, nekako globalno, sveopšte, pa da bude potpuno normalno da pitanje „kako si“ bude značenja „mogu li da ti pomognem“, „kako podnosiš svoju stvarnost“, „odakle pronalaziš snagu“.
Uvek mi potraje da ljude s kojima radim podučim tome, da kada ih pitam „kako ste“, da mi ne podmeću koktelske rečenice: „Odlično, a vi kako ste!“.
Iz nekog razloga koji ću jednom istražiti, mi svesrdno imitiramo naše ljudske rođake s druge strane planete, pa je pitanje „kako si“, protokolarno, gluvo i slepo za drugog. Samo nemoj, molim te, da mi kažeš kako si loše i šta te muči, foliraj se, smej se, nemoj me izložiti svome bolu. (Ni vlastiti ne mogu da podnesem, prim.aut.)
Dakle, dok se to čudo ipak ne desi, tu smo gde smo.
Najmanje što možemo da uradimo jeste da se okružimo s bar dvoje, troje ljudi koji umeju da zavire ispod našeg poklopca.
Koje neće zamajati naša ulickana spoljašnjost kojom drugima podvaljujemo neku izmišljenu bezbrižnost.
Molim vas, prijatelji i porodica nisu nikada više bili u modi. Nikada njihovo postojanje u našim životima nije imalo veću vrednost.
Dolazimo do toga da smo sve najvažnije stvari zaista nauči već u vrtiću (kao što je napisano u čuvenoj istoimenoj knjizi). Podelite dobro, ali podelite i ono što te mori. Hrabro, donkihotovski. Rizikujte. Taj hrabrost u otkrivanju sopstvene ranjivosti je jedina staza kojom se ljudska bića povezuju.
Drugi put nemamo, dok se svet ne popravi.
Držite se, Tamara
Ako vas zanimaju psiho-teme i raspetljavanja, trudim se da budem što redovnija u pisanju evo ovde i na mrežama.
Ukoliko imate neko pitanje ili temu koja vam je značajna, napišite mi to, rado ću tome posvetiti i vreme i prostor.
Ovaj tekst možete da podelite, ukoliko vam se dopao pritiskom na ovo dugme: