Dal' je život poljem preći?
Na svetu je najviše života oronulo, najviše ljubavi propalo, najviše dece propatilo zbog brigade “Ja sam takav”. Koliko smo spremni na promene?
Dok se svet klati na rubu ničeg dobrog, nas muče obične, ljudske brige i svi se različitim metodama bodrimo da izdržimo ovu trku.
Kada “zumiramo” bilo čiju patnju, shvatamo da ona, u tom narcističkom sjaju, uvek zauzima baš dosta mesta i deluje teško i potapajuće.
Pri pojedinačnoj analizi patnji, nema male i nebitne. Svaka sija okrutnim sjajem i porobljuje svog vlasnika.
Ipak, kad krenemo da poredimo patnje, počne da se pravi neka hijerarhija.
Mnogima taj sistem pomogne, te se uzdaju u to da njhova patnja, premda zahtevna i iscrpljujuća, ipak nije toliko strašna, da se savladati.
Drugi opet shvate da su na toj negativnoj lutriji života u ovoj fazi izvukli nekakav naopaki bingo i njihova patnja je olovne težine. A možda više od toga.
Depresija, u celoj toj stvari, nema veze s egzaktnom vrednošću patnje.
Ona se uopšte i ne nalazi u toj sferi, gde mi laboratorijski analiziramo patnju.
Ona je ugrađena već u durbin koji koristimo za posmatranje života.
Depresija, dakle, nije čestica života, već čestica pogleda na taj život.
Najviše vremena u radu s ljudima provedemo da im baš to objasnimo.
Taj durbin je nekada nasleđen,istina. A nekada se, zbog lošije nege, u njega uvukla neka vlaga, neprimetno, godinama, pa muti sliku.
Nekada je potrebno naučiti uopšte kako se durbin koristi: šta se uvećava, u kom pravcu se gleda, da li da čučim ili da stanem na prozor, jel noć daje bolji vidik ili ipak jutro, da li smem malo da posudim tuđ durbin da vidim kako to on…
Komplesno je, a ovo je malo mesto da bih ja o tome sad detaljno i stručno pisala, ali u velikom broju slučajeva, pomaže nam razumevanje kako taj durbin funkcioniše i kako da naučimo da posmatramo stvarnost (i eventualno tu svoju patnju) na drugi način.
Taj deo posla bi valjalo da smo savladali s roditeljima jer dokazano je, optimizam se uči. A najlepše kad smo mali.
To znači, da deca koja su odrasla u porodicama koje imaju negativne predstave o životu, prožete pesimizmom i gorčinom, imaju mnogo veću šansu da razviju depresivna stanja koja će potom zahtevati i medicinsku intervenciju.
Ali, ne lezi vraže, nije dovoljno da roditelj bude deklerativni optimista, već istinski, u srcu. Od glave do pete. Ne možemo lažirati nadu i osećaj da stvari imaju smisla, čak i kada nam sve to nekako očigledno u datom trenutku izmiče, ukoliko smo unutra, u sebi, mračni i smrznuti.
Dakle, ne možemo odlučiti da pred decom nećemo biti tužni ili nećemo biti depresivni, jer deca su intuitivna čuda. Oni od malih nogu “skeniraju” stvarnost, nas i okolinu i bez i jedne izgovorene reči primaju sve informacije. Te informacije potom skladište u svom biću i na osnovu njih formiraju svoju psihičku strukturu. Dakle, na njih deluje samo istinski, nebrušeni optimizam i vera u dobro koje bi valjalo uvežbati daleko pre nego što su se oni rodili, ukoliko već takvi nismo ponikli.
Ukoliko ipak, nismo imali sreće da u kući budemo inficirani tom žaokom “životnog zanosa”, to možemo da naučimo i od drugih ljudi, knjiga, fimova, učitelji su svuda oko nas.
Naime, sve dok smo okrenuti ka tome i verujemo da se to može naučiti i svladati, mogla bih reći da je 70 posto posla obavljeno.
Najlošije prolaze brigade “Ja sam takav”.
Na svetu je najviše života oronulo, najviše ljubavi propalo, najviše dece propatilo zbog “Ja sam takav”.
U tu rečenicu je uzidano odustajanje, potonuće, određena rigidnost i na kraju odluka da ću ja moju “takvost” nositi kao kakvu nakaradnu krunu, do kraja mog postojanja.
“Ja sam takav” kaže da mu je draži taj utisnut odraz u ogledalu nego neka tamo “lego” psihologija koja bi me podstakla da se ja sad tu menjam. Da taj durbin razložim na elemente, da vidim kako to funkcioniše, kako može drukčije. Da budem ponekad i šašav u toj radoznalosti kojom prilazim životu. Kako kad sam ja jedan ozbiljan čovek?! Evo, baš ovakav.
Poenta cele ove današnje priče je da ni patnja nije jednoznačno “takva”. Pogled na nju iz različitih uglova ume da donese nove informacije i neretko i rešenja.
Trajna zagledanost u patnju je radnja, može se obustaviti.
Način kako gledate na život je nešto što možete promeniti.
A to će vam, kao čarolijom, promeniti i život. I ovo što sam sad napisala, znaju samo oni koji su to prošli (kako to već biva), dok ovi drugi, dok se ne odvaže, ne veruju.
Njima, radosni, deluju kao glupavi zanesenjaci koji lažu sebe, dok u istini živi muka, što znaju samo mudri.
Dakle, odlučite da želite da učite, danas, ako to već niste učinili juče.
Lekovito je, osvežavajuće je, pomaže i kod dijeta i lepog tena.
To sam htela da vam kažem.
Želja za učenjem će nas spasiti.
Budite dobro i pišite.
Tamara
Ukoliko imate neku važnu temu ili pitanje, na sajtu smo otvorili rubriku “Vaša pitanja i odgovori psihologa” i ukoliko vam nije momenat za psihoterapijski rad, a imate neko pitanje - javite se.
Podsećam vas da na naslovoj strani websajta imate mogućnost da uradite testove koji se koriste i u kliničkim uslovima za procenu nivoa depresije i anksioznosti, ako volite takve načine samoprocene, zbog vas su tamo.
Na blog strani se trudimo da budu stručni i manje lični tekstovi koji mogu da vas poguraju u lični rad, edukaciju ili zadovolje vašu radoznalost na neku temu.
A ukoliko još niste, svakako ostavite vaš email kako bismo ostali povezani.