Da li zlo postoji?
Najvažnije da shvatite da ni jedan odnos u kome se od vas traži da odnos postavite na prvo mesto, ispred svega i ispred sebe - nije okej.
“Postoji još jedna reakcija koju zli ljudi izazivaju u nama: zbunjenost. Pokušavajući da opiše svoj susret sa nekom zlom osobom, jedna žena je napisala: »Bilo je to kao da sam iznenada izgubila sposobnost mišljenja.« I još jednom se radi o sasvim adekvatnoj reakciji. Laži zbunjuju. Zli ljudi su »ljudi laži«, oni, lažući druge, grade slojeve samoobmane. Ako se u odnosu na pacijenta oseća zbunjenim, terapeut će prvo pomisliti da je razlog tome njegovo neznanje.
Ali će se istog trenutka zapitati i: da pacijent ne radi nešto da bi me zbunilo?”
Skot Pek, knjiga “Ljudi laži”
Terapeuti su jako izloženi ljudskoj prirodi, nepatvorenoj, sirovoj. Mi sedimo u loži praznog pozorišta i posmatramo kako se stvaraju uloge, zašto se određeni scenariji postavljaju na scenu, a drugi se onemogućavaju.
Mi s tog posebnog mesta gledamo svu lepotu i tragiku našeg ljudskog postojanja iz velike blizine u kojoj su nijanse ono što nam pomaže da sliku jasnije vidimo.
Kako čovek nije mašina (barem to nije još uvek), sve što doživimo na seansama neretko svetluca kroz dan, vraćamo se utiscima, prevrćemo misli sve dok paralelno - živimo svoj život.
A i tamo, ni manje, ni više - opet ljudi. U delu našeg običnog, ljudskog dana mi smo takođe izloženi - našim najbližim ljudima, pa onda onima koji su sporadično u našim životima i naravno, prolaznicima s kojima se srećemo u prodavnicama, na parkinzima…
Pomislio bi čovek, ti terapeuti, stručnjaci za odnose i emocije, mora da meandriraju superiorno kroz svoj život, njima se sigurno ne dešavaju petlje koje ima ova populacija koja nije proučavala i studirala te nauke o ljudima.
Njihovi supružnici uživaju u strpljenju i veštini vođenja razgovora. Deca uvek imaju roditelja punog razumevanja za sve faze dečjeg razvoja. Prijatelji imaju najbolji mogući oslonac. A prolaznici puno sreće jer je među njima persona iz pomagačke profesije. Taj sigurno neće da odmaže.
Terapeutski živalj (čije terapeutsko umeće i veličina ponajviše zavisi od broja ličnih sati provedenih na kauču u ulozi klijenta, a ne od titule) bije sve bitke normalnog, običnog, ranjivog sveta.
Isto greši, pada, ustaje, posvađa se na mrtvo ime pa se posle izvinjava, nismo pošteđeni ni jednog ljudskog iskustva samo zato što sm odabrali ovaj poziv.
Ali, postoji možda jedna razlika - a to brzina kojom se nakon petlje (nekog nemilog doživljaja) osoba iz terapeutske profesije vraća u svoj lični i životni centar gde je naučena da radi samorefleksiju (obradi sa sobom emocije, događaj i doživaljaj) i ne postupa po automatizmu već pokušava da odabere strategiju kojom će datu situaciju da raspetlja.
Ovo potonje ponekad divno uspe, a ponekad uopšte i ne.
Ponekad, srećom ne tako često, uđem u gordi mod.
Tačno vidim kako zaboravim ko sam i od kog sam materijala stvorena.
I tada imam tako neki unutarnji tok koji otprilike izgleda ovako: “Sad si stvarno napredovala i neće ti se više dešavati bol ili ranjavanje koje ti se dešavalo kad si bila mlađa i neiskusnija. Postala si otporija. Umeš bolje, znaš više, znaš da proceniš igre, igrice, manipulantske manevre, završila se ta životna faza, napokon!”. Kao da nekako kažem sebi, bez brige, sad imaš konačno vispreno oko i spremnu odbranu.
Tamara, opusti se - neće nas više ništa boleti.
Avaj.
Možda baš zbog te gordosti, proklizavanje me boli uvek istim bolom. Leden beton na obrazu je još tvrđi i kolena poderana propisno. Neka. Ustajem i terapeutskom piruetom se vraćam na centar.
Značajno mi je da se setim i potvrdim da niko nije imun na zlo delanje. Na rad o glavi. Na manipulaciju i prevaru. Svako može da bude nasankan, prevaren, mogu da mu se podmetnu laži.
Ne moramo biti posebno naivni, glupavi, nepažljivi ili zamišljeni da bi neko preko naše grbače namirivao svoje potrebe (naročito nerazvojne potrebe, one koje nisu dobre ni za njega).
To se može desiti svakome. Zaista.
Ako me je nešto naučila moja profesija - to je da se, na primer, u grupama žena koje su zlostavljane (brutalno i neprepričljivo) mogu se videti i doktorke nauka i psiholozi i zaista sve osobe, bez obzira na status ili obrazovanje. Sve one smo i mi.
Jedva da se usuđujem to da napišem, ali zlo kao da postoji i ono ima bezbroj lica koje se uvlači u svakoga ko mu to omogući. U svakoga ko odbaci svoje vrednosti, vrednosti svoje porodice, ko u sekundi zaboravi da njegovo delanje može nekoga da povredi, ošteti ili čak da mu ozbiljno upropasti život.
Zlo se, takođe, uvlači i u tamo gde imamo i deficit bioloških komponenti za saosećanje ili tamo gde su odbrambeni mehnanizmi formirali poremećenu ličnost.
Imamo pravo da te obrasce ponašanja legitimno proglašavamo zlim iako to i nije psihološka kategorija (zato tema ove priče i jeste pomalo klizava).
Ja sam tokom prošle sedmice bila vrlo kratkoročno izložena saradnjom s osobom koja svojim delanjem povređuje druge. Te povrede su vidljive, očigledne, čak i koštaju nekog vidljivog novca, ali nešto drugo mi je tu mnogo više privuklo pažnju, a to su moja osećanja koja su me podsetila na sve one ljude koji dolaze kod mene i pokušavaju nekako da mi objasne šta su osetili:
“To je ono kad je sve okej, ali ti osećaš da ništa nije okej”
“To je ono kad je on fin, ni jednu lošu reč nije rekao, nemaš nikakve adute u svojim rukama ali si slomljena, na patosu si, a on je i iznad tebe, smiren i pita se kakva je to sad preterana reakcija, šta je loše uradio”
“To je ono kad ti govoriš, a ispred tebe je zid, ne znam kako to da objasnim, to je tako zbunjujuće”
“To je ono kad imaš utisak da si u nekom užasnom lažljivom svetu gde više ne znaš šta misliš i da li je to što ti misliš uopšte stvarno ili ludiš”
Taj spisak je predugačak. I ta osećanja su užasna. I postoje i tu su.
I ovom današnjom pričom želim da vam kažem da je veoma važno da baš tim osećanjima posvetite pažnju. Imate prava da se osećate strašno ljuto kada osetite da imate ta osećanja.
To znači da je neko na nelegalan način ušao u vaš unutarnji emocionalni posed i tamo pravi rusvaj. Imate prava da se branite. I rukama i nogama. Imate prava da razmatrate opcije kako da se izbavite iz takvih odnosa. Imate prava na očekivanje da jedan odnos (poslovni, romantični, roditeljski, prijateljski) ne bude sastavljen od takvih osećanja.
Gde imamo takva osećanja, nemamo dobro i nemamo ljubav.
Morate podići svoje stvari, emocionalno i psihološki, sabrati se i krenuti na put izbavljenja.
Ta iskustva su po pravilu naše lekcije, a ne nekakvi pogrešni ciljevi ili mesta na koje smo stigli. Tako ih i razumite.
U celom tom procesu je najvažnije da shvatite da ni jedan odnos u kome se od vas traži da odnos postavite na prvo mesto, ispred svega i ispred sebe - nije okej.
Volite se. To sam htela da vam kažem. Niko (osim vas) neće doći da vas spasi.
Dosta za danas, budite dobro.
Tamara
Ukoliko imate neku važnu temu ili pitanje, na sajtu smo otvorili rubriku “Vaša pitanja i odgovori psihologa” i ukoliko vam nije momenat za psihoterapijski rad, a imate neko pitanje - javite se.
Podsećam vas da na naslovoj strani websajta imate mogućnost da uradite testove koji se koriste i u kliničkim uslovima za procenu nivoa depresije i anksioznosti, ako volite takve načine samoprocene, zbog vas su tamo.
Na blog strani se trudimo da budu stručni i manje lični tekstovi koji mogu da vas poguraju u lični rad, edukaciju ili zadovolje vašu radoznalost na neku temu.